IRL 005 Kilmainham Gaol

Wednesday, November 29, 2006


Kilmainham Gaol
29. novembar 2006.

Kilmainham Gaol je nekadašnji zatvor koji je danas pretvoren u veoma zanimljiv muzej. Nalazi se na nekih 10 kilometara od centra grada, ka zapadu (Grange Road, Rathfarnham, Dublin 16), nekih 15 minuta hoda dalje od Ginisove fabrike.

Kilmainham Gaol kao nijedna druga gradjevina predstavlja burnu istoriju Irske od kraja osamnaestog do početka dvadesetog veka. Za vreme svog postojanja, od 1796. do 1924. godine, kroz ovaj zatvor su prošle generacije pet različitih pobuna i ratova za nezavisnost Irske i otpadnici tokom čuvene Velike gladi.

Ovaj kazamat posetiocima pruža realističnu i dramatičnu sliku zatvorskog života u tim zabranjenjim bastionima namenjenim kažnjavanju i prevaspitavanju. Takodje, šetnja zatvorom je svojevrsno putovanje kroz neke od temeljnih, najvažnijih i najuticajnijih trenutaka moderne irske istorije.

Poseta obuhvata organizovan obilazak sa vodičem, i posetu muzejskom delu a traje izmedju sat i dva, u zavisnosti od toga koliko ste raspoloženi da se posvetite razgledanju zanimljivih predmeta na izložbi. Ulaznica košta 5,30 evra (manje za studente, decu i grupe). Grupe se formiraju u odredjenim vremenskim intervalima, pa treba imati sreće da se dodje u pravo vreme ili pogledati izložbu dok se čeka da se grupa formira. U punoj sezoni, tokom leta, navala je velika pa se čekanje oduži.

Gradnja i izgled

Po izgradnji, daleke 1796. godine, zvan je "Novi zatvor" kako bi se razlikovao od starog zatvora kojeg je trebalo da zameni. Taj raniji zatvor nalazio se nekoliko stotina metara dalje. Bila je to potpuno neuslovna velika, bučna buvara u kojoj su deca, žene i ljudi zajedno bili smešteni u ogromne prostorije. Oba su, za to vreme, bila na dalekoj periferiji, na brdašcetu sa koga se u daljini video Dablin.

Kilmainham Gaol je kompaktna dobro utvrdjena gradjevina. Zidovu su visoki neki 6 metara i teško se mogu savladati. Na oluke su postavljeni gvozdeni šiljci koji onemogućavanu pentranje.


Istočni, stariji deo zatvora, po izgradnji smatran je modernim zatvorom jer je umesto masovnog smeštanja zatvorenika imao ćelije. Prvobitna ideja je bila da one budu samice, ali je u pojedinim periodima u njima bilo koliko god je to moguće ljudi. Iznad ćelija danas se nalaze natpisi sa imenima poznatijih posetilaca koji su ovde odsedali.

Zapadno krilo je kasnije dogradjeno i još je modernije. U njemu, centralno mesto je ogroman hol u iz koga se vide sva tri sprata i ulazi u svaku od pojedinačnih ćelija. To je omogućavalo mnogo jednostavniju kontrolu. Takodje, nešto je lepše (ako to uopšte može biti u zatvoru) a veliki stakleni krov i taj otvorfeni centralni prostor daju puno dnevnog svetla. Svetlo je imalo i posebnu namenu jer je odavalo uticaj da ga onaj odozgo šalje kako bi pomogao pokajanje.

Istorijat

Gradnja Kilmainham Gaol podstaknuta je strahom od mogućeg širenja slobodarskih ideja Francuske revolucije. To se pokazalo tačnim, jer je već 1798. godine podignut prvi ustanak u Irskoj. Vodje pokreta poznatog kao Ujedinjeni irci (United Irishmen), bili su prvi politički zatočenici. Sličnu sudbinu imale su i vodje kasnijih pobuna - 1803., 1848. and 1867 godine, medju kojima su najpoznatiji Robert Emet i Čarls Stjuart Parnel.

Tokom Velike gladi, u devetnaestom veku, umrlo je oko milion iraca - 25% stanovništva. Broj zatvorenika peo se tada sa očekivanih 700 na čak 9000. Većina njih je osudjivana zbog manjih zločina. Neki čak i namerno, jer su u zatvoru dobijali tri obroka dok se napolju bukvalno masovno umiralo od gladi. Stopa smrtnosti u zatvoru tada je bila tek 1%. Ipak, tužna su svedočanstva o deci koja su tamničena po nekoliko dana ili nedelja zbog kradje hleba ili nekoliko krompira. Najmladji zatvorenik imao je samo sedam godina. To sigurno nije doprinosilo njihovom osvešćavanju i izvodjenju "na pravi put". Mnogi su tada poslati u Australiju na izdržavanje kazne.


Zatvor je došao u središte pažnje početkom dvadesetog veka. Posle neuspelog i burnog Uksršnjeg ustanka 1916. godine, britanska vojska je ugušila pobunu a vodje su se predale i završile u zatvoru. Njih 14 je tu i pogubljeno, u dvorištu istočnog krila. Danas su tu samo jarbol sa irskom zastavom i dva krsta. Jedan označava mesto na kome je streljano 13 pobunjenika, počevši od vojnog komandanta Padraiga Henrija Pirsa koji je prvi streljan 3. maja 1916. godine. Streljački vod je brojao 12 vojnika, 6 u stoječem i 6 u klečećem stavu. Osudjeni je imao bukagijama sputane noge, povez preko očiju i crvenu oznaku na grudima gde su vojnici nišanili.

Na suprotnom kraju blizu ulaza kroz koji je kamionima odvožen kamen, nalazi se krst koji označava mesto na kome je streljan Džejms Konoli. On je bio teško ranjen u pobuni i na streljanje je doveden iz bolnice. Kasnije je utvrdjeno da je imao gangrenu nogu i sepsu na grudima. kako nije mogao da hoda, samo je unesen u dvorište i tu kod ulaza posadjen na stolicu da bi ga tako streljali.

Pogubljenje vodja ustanka je kao nijedan drugi dogadjaj uticalo na promenu toka istorije. Irci su se ujedinili više nego ikada i krenuli u rat za nezavisnost koji je okončan uspehom. To je dovelo do konačnog odvajanja najvećeg dela irskog ostrva od Britanskog kraljevstva i formiranja Slobodne države Irske (Irish Free State).

No, ni to nije prošlo tako lako jer su se onda irci medjusobno podelili što je dovelo do gradjanskog rata.

I tokom rata za nezavosnost i tokom gradjanskog rata, zatvor je radio punom parom. Konačno, posle pogubljenja četiri republikanca 1922. godine u neposrednoj blizini mesta gde su ranije streljani heroji uskršnjeg ustanka, pritisak i negodovanje su toliko narasli da je Kilmainham Gaol konačno zatvoren 16. jula 1924. godine.

Grejs i Džozef

Zanimljiva priča vezana je za Džoyefa Planketa i njegovu devojku Grejs Giford. Džozef je bio pesnik i jedan od ključnih vodja Uskršnjeg ustanka. Grejs je bila protestantkinja koja je zbog njega promenila veru i prešla u katolicizam. Interesantno je i da je njena sestra učinila isto i udala se za drugog vodju Tomasa Mek Donaha koji je takodje streljan u Kilmainham Gaolu.

Grejs i Džozef su bili zakazali venčanje na Uskršnju nedelju te 1916. godine. Medjutim, on je celog života imao disajne probleme koji su se pojačali pa je morao da ode u bolnicu na hitnu operaciju. Stoga je venčanje bilo odloženo. Medjutim, po izbijanju ustanka, na Uskršnji ponedeljak, Džozef se pridružio pobunjenicima, borio se sa njima, da bi po slomu bio uhapšen, odveden u zatvor i osudjen na smrt.

Neposredno pred njegovo pogubljenje 4. maja 1916. godine, Grejs i Džozef su se ipak venčali u zatvorskoj kapeli. Svedoci su im bila dva zatvorska čuvara. Po venčanju, dozvolili su im nekoliko zajedničkih trenutaka, da bi zatim ona morala da napusti zatvor a on odveden na streljanje.

Grejs je kasnije bila uključena u republikanski pokret i bila je aktivan član Šin Fejna. Zbog protivljenja Anglo - Irskom ugovoru koji je podelio ostrvo, i sama je bila u ovom zatvoru tri meseca. Posle gradjanskog rata živela je kao komercijalni umetnik i bila je poštovani član kulturnih krugova Dablina. Sahranjena je uz sve vojne počasti na groblju Glansevin.

Dvoje preživelih

Poslednji zatvorenih Kilmainham Gaola bio je Eamon de Valera. On je takodje bio voda Uskršnjeg ustanka i osudjen na smrt. Medjutim, pozvao se na svoje američko državljanstvo (rodjen u Njujorku, sin irskih emigranata). Kako je te 1916. godine Velika Britanija bila u Prvom svetskom ratu čiji je uspeh umnogome bio neizvesan i zavisio od američkog učešća, britanci nisu hteli da sebi prave dodatne probleme pa su ga ostavili u životu. Još tada je važilo pravilo da za amerikance važe drugačiji zakoni!

Eamon de Valera je bio matematičar, učitelj i političar. Njegovim oslobadjanjem 16. jula 1924. godine Kilmainham Gaol je zatvoren za upotrebu.

Eamon se uključio u politički život i kasnije je u tri navrata bio Premijer pa zatim u dva mandata i predsednik Republike!

Drugi preživeli zatvorenih je bila Grofica Markievič. Rodjena je u Londonu, a otac joj je bio plemić, avanturista i istraživač Arktika. Studirala je slikanje u Parizu gde je upoznala nekog poljskog grofa, udala se za njega i rodila mu kćerku. Medjutim, valjda zbog gena, mesto je nije držalo pa je napustila porodicu i nastanila se u Dablinu, gde se brzo pridružila nacionalnom pokretu. Čak je i formirala paramilitarističku organizaciju koja je obučava mlade u korišćenju oružja. Za vreme Uskršnjeg ustanka bila je u vrhu, i komandovala je važnim reonom. Zajedno sa drugim vodjama bila je osudjena na smrt. Na sudjenju je prkosno uzvratila da ostaje kod svojih uverenja i da se ne kaje. Medjutim, nije streljana zbog pola. Oslobodjena je opštom amnestijom i nastavila je svoju političku bornu zbog koje se čak i ponovo vratila u ovaj zatvor. Zajedno sa Eamonom de Valerom osnovala je novu partiju.

Obnova zatvora

Po zatvaranju, Kilmainham Gaol je ostao simbol borbe za samostalnost i gradjanskog rata. Medjutim, kako nije bio upotrebljavan, polako se urušio. Po obnavljanju kulturne i istorijske svesti i poverenja u Republiku, 1960. godine formirano je Društvo za obnovu koje se latilo posla. Tokom 6 godina rada, mnogobrojni dobrovoljci, medju kojima je bio i veliki broj nekadašnjih političkih zatočenika, vredno je obnavljalo tamnicu koju su nekada toliko mrzeli. Uspelo im je da obave veliki posao tako da je renovirani Kilmainham Gaol na pedesetu godišnjicu Uskršnjeg ustanka 1966. godine otvorio njegov poslednji zatvorenik - tada predsednik republike Eamon de Valera.

Radovi su nastavljeni i posle toga, tako da je današnji oblik nekadašnji zatvor dobio tek 1980. godine.

Ostale zanimljivosti

Zatvorenici su u ćelijama bili 22 sata dnevno. Dva preostala sata su imali za šetnju. Neki su i radili - kako bi obezbedjivali opstanak zatvora koji nikada nije dobijao dovoljno sredstava od države. Bio je to težak rad - tucanje velikih kamenih blokova sve dok se ne iskrune u sitan kamen.

U zatvoru je snimljeno puno igranih i dokumentarnih filmova (The Italian Job, 1969; In the Name of the Father, 1993, Michael Collins, 1996), televizijskih emisija i serija, a u poslednje vreme i muzičkih spotova.

"Slobodni ste" je rečenica koju ćete čuti od vodiča na kraju obilaska. To je verovatno bila najželjenija rečenica svih koji su ovde bili zatočeni.


Više fotografija iz Dablina možete naći na adresi
Album iz Dablina


Povratak na stranicu sa svim mojim blogovima


...